Usamljeni U Gomili
Iz tramvaja se cini
Da tvoj neboder vec spava
Pitas me da li cu te
Otpratiti do stana
Nocu je kazes opasno
Prolaziti hodnikom
Sve se rjede u pomoc
Otvaraju vrata
Pricas mi o strahu
Da budes ziva zakopana
U zlatnoj sredini
Izmedu katova
Gdje kroz tanke zidove
Cijelu noc odjekuje
Smijeh napusenih klinaca
I skripa liftova
Nervoznim prstima na radiju trazis stanicu
Glas koji ce sapnuti da nisi jedina
Ali sve sto cujes je hipnoza, uljuljkivanje
Kastrati u modi i buka strojeva
Zato ne pitaj me !!!!!
Kako smo to postali
Usamljeni u gomili
Pomozi mi vjerovati
Da ovdje nisam jedini
Sozinho na Multidão
Do trem parece
Que teu prédio já dorme
Você me pergunta se eu vou
Te levar até o apê
À noite você diz que é perigoso
Passar pelo corredor
Cada vez menos alguém ajuda
A abrir as portas
Você me fala do medo
De estar viva e enterrada
No meio do ouro
Entre os andares
Onde pelas paredes finas
A noite toda ecoa
O riso de uns caras chapados
E o rangido dos elevadores
Com dedos nervosos no rádio você busca a estação
Uma voz que vai sussurrar que você não é a única
Mas tudo que você ouve é hipnose, um embalo
Castrati na moda e barulho de máquinas
Então não me pergunte !!!!!
Como chegamos a isso
Sozinhos na multidão
Me ajude a acreditar
Que aqui não sou o único