Lakota
V bližini kraja, kjer lepo živimo,
So nam zgradili ogromno trgovino.
Prepolna je lepo pakiranih radosti,
Produkt je kapitala in potrošniške norosti.
Ko vstopamo v to èudo od èudesa,
Je tako kot da bi se odprla nam nebesa.
V njej ni reèi, ki je ne bi radi imeli,
Vse kar ni prišraufano takoj bi s sabo vzeli.
Zato ker muèi nas
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la lakota!
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la lakota!
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la lakota!
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la lakota!
Trgovke krasne, blagajnièarke luštne,
Da èlovk ne ve al plaèa naj al naj jih kušne.
Raèun polmetrski pa nas hitro strezni,
Odhajamo s samo kramo sami nase jezni.
Reklame mamijo in oglasi všeèni,
Kupite le še to pa boste sreèni.
A konca ni, ponudba se spreminja
In sreèa nam beži, izmike se, izginja.
Zato pa muèi nas
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la lakota!
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la lakota!
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la lakota!
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la lakota!
Daleè nekje pa vlada beda,
Povpreèen èlovk tja ne pogleda.
Tam iz dneva v dan sliši se jok laènih otrok.
Rešili bi te okostnjake
Že s tem kar zmeèemo v smetnjake.
Vendar le malo nam je mar
Kako k sebi jemlje jih bog.
Nenehno se pehamo in hlepimo,
Veè kot imamo, neskonèno veè želimo.
Pa ne dobrote, soèutja in modrosti,
Ne, ne, nikoli ni zadosti naših nam norosti.
Prešlo v navado nam je unièevanje,
Klanje živali, onesnaževanje.
Èe dokaj kmalu ne bomo izumrli,
Cel svet z nami vred, vse bomo požrli.
Ker muèi, muèi nas
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la lakota!
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la lakota!
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la lakota!
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la lakota!
Lakota
Perto do fim, onde a gente vive bem,
Construíram pra nós um grande armazém.
Cheio de alegrias bem embaladas,
Produto do capital e das loucuras consumidas.
Quando entramos nesse milagre de maravilhas,
É como se o céu se abrisse em nossas trilhas.
Não tem nada que a gente não queira ter,
Tudo que não tá preso a gente quer levar pra viver.
Por isso nos atormenta
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la a fome!
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la a fome!
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la a fome!
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la a fome!
Vendedoras lindas, caixas simpáticas,
Pra gente não saber se paga ou se dá uma cutucada.
A conta é longa e logo nos desperta,
Saímos só com tralha, a gente se aperta.
Os anúncios nos atraem, as propagandas são legais,
Compre só mais isso e você será feliz, afinal.
Mas não tem fim, a oferta muda sempre
E a felicidade escapa, se esconde, desaparece.
Por isso nos atormenta
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la a fome!
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la a fome!
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la a fome!
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la a fome!
Lá longe, a miséria impera,
O homem comum nem olha pra essa esfera.
Lá, dia após dia, se ouve o choro de crianças famintas.
Poderíamos salvar esses esqueletos
Só com o que jogamos nos lixos, sem segredos.
Mas pouco nos importa
Como Deus os trata, isso não é nosso afã.
Estamos sempre correndo e desejando,
Mais do que temos, infinitamente sonhando.
Mas não é bondade, compaixão ou sabedoria,
Não, nunca é o suficiente pra nossa agonia.
Virou hábito a destruição,
O sacrifício de animais, a poluição.
Se logo não formos extintos,
O mundo todo junto, tudo será consumido.
Porque atormenta, atormenta a gente
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la a fome!
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la a fome!
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la a fome!
La-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la-la a fome!