Balada o æaæinom satu
Æaæa je jema sat u malom žepu,
takvoga sata nima više niko;
iz njeg se vrime razlilo ka mliko,
ka vino æa je uteklo svon èepu.
Kad bi æaæa zasta da otare èelo
i sat bi sta i mudro bi muèa,
nije jema srca da odbroji uru
èoviku æa sidne da umoran ruèa.
Na æaæinom satu briše se i gubi
to vrime u zlatu i ti prsti grubi.
To vrime u zlatu, taj leut æa kreæe
na æaæinom satu vratiti se neæe.
Æaæa se moga i bez sata snaæi
po pivcu, maški, po jugu u zraku,
al' more biti, æutija se jaèi
sa saton æa je svitlija u mraku.
Prièaju judi, starili su skupa
sat je bija srce u æaæinu tilu
i nije se znalo æa to šuška, lupa
æa to tira naprid vrilu krv kroz žilu.
Sve dok nisu oba ostali bez glasa,
sve dok nije zemja rekla zadnje slovo,
još se nije znalo æa je puklo, stalo,
jer na njima sve je bilo još ka novo.
Balada do Relógio
Relógio é um amigo no bolso,
ninguém mais tem um igual;
dele o tempo escorre como leite,
como vinho que escapa de um copo.
Se o relógio parasse pra limpar a cara,
e o tempo ficasse, seria sábio e mudo;
não há coração que conte as horas
pro homem que se senta cansado à mesa.
No relógio se apaga e se perde
o tempo em ouro e esses dedos grossos.
Esse tempo em ouro, esse momento que começa
no relógio não vai voltar nunca mais.
Eu me viraria bem sem relógio
com a cerveja, a brisa, no calor do ar,
más pode ser, eu me sentiria mais forte
com o relógio que brilha na escuridão.
Falam as pessoas, envelheceram juntas,
o relógio era o coração no peito;
e ninguém sabia o que fazia barulho,
que empurrava pra frente o sangue quente nas veias.
Até que ambos ficaram sem voz,
até que a terra disse a última letra,
não se sabia ainda o que quebrou, parou,
pois neles tudo ainda parecia novo.