Ilda i Ahmet
1.
Niz mahalu jedan djecak prodje,
pokraj kuce Ilde i Ahmeta.
Pogledase tuzni starci sto nemaju
dijete svoje,
pozovi ga Ildo nama,
oci su mu kao tvoje.
2.
Zdravo sine kog od roda imas,
glas starice stegla gorka sjeta.
Zivot ih je ostavio,
da im tuga srecu dijeli,
o moze li jedna ljubav
dijete sebi da ne zeli.
3.
Hajde sine sa nama ostani,
usreci nam makar dane kasne.
Rukavima suze brisu,
one kao kise liju,
hvala sreco kada dodje
nesrecnima u avliju.
Ilda e Ahmet
1.
Um menino passou pela rua,
pela casa de Ilda e Ahmet.
Os velhinhos tristes olharam,
sem ter um filho seu,
chama ele, Ilda, vem cá,
os olhos dele são como os teus.
2.
Oi, filho, de quem você é,
a voz da velha apertou com a dor amarga.
A vida os deixou,
para que a tristeza divida a alegria,
será que um amor pode
não querer um filho pra si?
3.
Vem, filho, fica com a gente,
faz a gente feliz, mesmo que tarde.
Com as mangas secam as lágrimas,
elas caem como chuvas,
obrigado, sorte, quando chega
na casa dos infelizes.