Moj Grob
U planini mrkoj nek mi bude hum
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum
Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg
Muku moje rake nedostupan bijeg
Visoko nek stoji, k'o oblak I tron
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon
Da ne dopre do njeg pokajnički glas
Strah obraćenika, molitve za spas
Neka šikne travom, uz trnovit grm
Besput da je do njeg, neprobojan, strm
Nitko da ne dodje, do prijatelj drag
I kada se vrati, nek poravna trag
[Ivan Goran KovačIć (1913-1943)]
Meu túmulo
Nas montanhas, deixe-me ser hum
O lobo está vagando por ele, os galhos negros estão na floresta
No verão, eterno turbilhão, na alta neve do inverno
Meu rato bateu minha fuga inesperada
Está alto, como nuvem e trovão
Não para alcançar o seu baixo sino da torre
Não para alcançar sua voz reprovadora
Medo do convertido, oração pela salvação
Deixe-a reluzir, com um arbusto espinhoso
A propósito dele, impenetrável, íngreme
Ninguém para vir, para um amigo meu
E quando voltar, vamos ter uma pista
[Ivan Goran Kovačic (1913-1943)]